Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
skip to main |
skip to sidebar
jedna od starih građevina u starom gradu
Najveci stari grad na jadranu
antivari
STARI ULAZ U GRAD
MILO MI JE VIĐET VAS OĐE
UPOZNAVANJE SA ISTORIJOM NAJVECEG STAROG GRADA NA JADRANU.NJEGOVA ISTORIJA, KULTURA, DEMOGRAFSKA STRUKTURA STANOVNISTVA I
Претражи овај блог
jedna od starih građevina u starom gradu
STARI BAR -ANTIVARI JE JEDAN OD NAJVEĆIH ARHEOLOŠKIH LOKALITETA U EVROPI. "CRNOGORSKA POMPEJA".
GRAD SA PREKO 600 OBJEKATA OD KOJIH SU NEKI STARI I PREKO 1000 GODINA. MJESTO ZAPANJUJUĆE LJEPOTE PRIRODNOG OKRUŽENJA I ISTORIJSKOG AMBIJENTA. MJESTO U KOM SE SPAJAJU ISTOK I ZAPAD, MJESTO KOJE JEDNOSTAVNO PLIJENI SVOJOM ISTORIJOM I TRADICIJOM
GRAD SA PREKO 600 OBJEKATA OD KOJIH SU NEKI STARI I PREKO 1000 GODINA. MJESTO ZAPANJUJUĆE LJEPOTE PRIRODNOG OKRUŽENJA I ISTORIJSKOG AMBIJENTA. MJESTO U KOM SE SPAJAJU ISTOK I ZAPAD, MJESTO KOJE JEDNOSTAVNO PLIJENI SVOJOM ISTORIJOM I TRADICIJOM
STARI BAR
Najveci stari grad na jadranu
stari grad bar
antivari
The Old Town of Bar
Any visitor to the long-since dilapidated ruins of Bar Old Town, one of the world’s largest fortified archaeological sites, will be impressed by the beauty of the natural surroundings into which it blends, dignifying the majestic Mount Rumija which towers above it. This contrast of nature and Mediterranean heritage represents one of the most important cultural and historical sites in Montenegro.
In this unique monument the remnants of many past civilizations and states that used to rule the region as can be recognized in the traces of everyday life from times past. In the town, there are churches and buildings from different epochs, squares, medieval palaces and houses that once were abundant with life. In the present day, life in Bar Old Town begins the moment the visitor enters it. Unlike other Montenegrin medieval towns, this place was not inhabited continually, so new times did not bring changes to affect its earlier ambience.
What is bound to fascinate you when you encounter Bar Old Town is its monumental size, the scale of its fortress and the variety of culturally significant heritage. This variety is unmatched by any other Montenegrin town.
Cultural and Historical Monuments
The rich cultural and historical heritage of Bar belongs to different epochs and civilizations. It would be very difficult to list all the remarkable monuments in Bar, so we will mention only some of them.
One of the oldest monuments in this area and the oldest Christian religious building in Montenegro is the Bar Triconch Church dating back to the 6th century, whose remnants are located in the centre of the town. This is where the “Chronicle of the Priest of Duklja” (“Ljetopis popa Dukljanina”) was created in the second half of the 12th century. It is the region’s most important medieval work of literature and history. Just a few kilometres away from the town centre, on Ratac peninsula, situated between Bar and Sutomore, there are the remnants of Our Lady of Ratac (Bogorodica Ratačka) monastery complex which belonged to the Benedictine order, and it is presumed to have been established in the 9th century. Near the small seaside town of Sutomore, there is the partially preserved fortress of Nehaj, used by both Venetians and Ottoman Turks. As a Venetian fortified town, Nehaj was first documented in the 16th century as the Fortezza dei Spizi. The Bar municipality also contains beautiful churches and monasteries erected during the time of the Balšić family (14th -15th century) on the islands of Lake Skadar: Beška, Moračnik, Starčevo, etc.
Bar is one of the few towns which can boast several churches representing a rare religious and social phenomenon. Namely, these churches were used by both Christian confessions existing in the region – Orthodox and Catholic.
Of all the cultural and historical monuments in Bar, the 19th-century King Nikola’s palace is the one that attracts the most attention. Built right beside the sea, it houses the County Museum which contains all the most significant archaeological finds from this region. Within this residential complex, beside the palace, there are two watchtowers called “gvardije”, a court chapel called the “small palace” and an orangerie. These facilities, surrounded by a beautiful park where very rare tree species and exotic plants were planted back in the time of King Nikola, create a unique historical and environmental ambience.
The Old Olive of Mirovica is a trademark natural feature of Bar. It is believed to be more than 2000 years old and it is one of the oldest olive trees in the world. Because of its natural, morphological, environmental, aesthetic and historical significance, this exceptional natural monument was put under State protection in 1957. Numerous legends and traditions are associated with the Old Olive of Mirovica. One of them has it that at one time families that had a dispute would come here to make peace under this olive tree. Thus it earned its name - Mirovica (the root of the name is “mir”, meaning peace).
History
The archeological excavations from older Neolithic confirm that there were people in Bar even in prehistory. The material remainders from Illyrian times can be found everywhere in Bar's municipality. It is assumed that Bar was mentioned as the reconstructed Roman castle Antipargal in the 6th century and the name Antibarium was quoted for the first time in the 10th century.
Bar (Antivari) in 1863.
Although it is not known exactly when the town fell into the hands of the rulers of Doclea for the first time, because the Slavic influence predominated for a long time before the event, it probably took place already in the 9th century. Many rulers of Doclea seem to have stayed in Bar - for instance, Mihailo, the first king of Doclea whose royal title was confirmed in Bar, as well as Bodin, who set up the archdiocese of Bar. After the fall of Doclea the seat of the archdiocese was moved to Bar. In that period Doclea was leading fierce fights against its neighbours - the Byzantine Empire and Samuil's "The West Bulgarian State" - and the most famous ruler of Doclea, prince Vladimir had its seat in Krajina, near Bar. In order to free Doclea from Byzantine pressure, the son of Vojislav, prince Mihailo, asked for and got the royal crown from Rome in 1077 and that date for historians marks the official beginning of the separation of Doclea from the Byzantine power. Later on, following an appeal from Mihailo’s son Bodin, in 1089, the Pope enthroned Bar’s archdiocese.
The Byzantine Empire ruled again in Bar from 1166 till 1183 when Stefan Nemanja made a breakthrough which demolished towns on the Adriatic coast, including “the famous town Bar”, and joined Zeta to his state – Raška.
From 1443 to 1571 this region was under the rule of Venice, and Bar (called Antivari in the venetian language, spoken there until the eighteenth century) was part of the Albania Veneta. During the Middle Ages, Bar was the centre of the South Adriatic coast, a city–state which had a coat of arms, flag, statute and minted its own coins. The Ottomans captured Bar in 1571 and it remained in their hands until 1878. During this period it still had an archbishop. One of the more famous men to hold this office was Andrija Zmajević.
The Italian scientist and one of the pioneers in wireless telegraphy, Guglielmo Marconi, made a radio connection between Bar and Bari on August 30, 1904, and in 1908 the first railroad in this part of the Balkans was put into operation in 1913.
On July 13, 1941, in Bar’s municipality the uprising against the occupying power began and the first shots were fired in districts of Bar and Cetinje.
Population
Bar is the administrative centre of Bar municipality, which includes the town of Sutomore and many more small towns along the coast. The 2003 census put the population of Bar Municipality at 40,037. The city of Bar itself had 13,719 inhabitants.
Population of Bar (city):
1981 - 6,742
1991 - 10,971
2003 - 13,719
Population of Bar (municipality):
1948 - 21,487
1953 - 23,009
1961 - 24,587
1971 - 27,580
1981 - 32,535
1991 - 37,321
2003 - 40,037
Ethnicity in 2003
Ethnicity
Number
Percentage
Montenegrins
19,960
44.14%
Serbs
11,218
24.81%
Albanians
5,450
12.05%
Muslims
2,852
6.31%
Bosniaks
1,026
2.27%
Croats
268
0.59%
Roma
50
0.11%
Other
722
1.60%
not declared
1,771
3.92%
no data
1,906
4.21%
Total
45,223
100%
In this unique monument the remnants of many past civilizations and states that used to rule the region as can be recognized in the traces of everyday life from times past. In the town, there are churches and buildings from different epochs, squares, medieval palaces and houses that once were abundant with life. In the present day, life in Bar Old Town begins the moment the visitor enters it. Unlike other Montenegrin medieval towns, this place was not inhabited continually, so new times did not bring changes to affect its earlier ambience.
What is bound to fascinate you when you encounter Bar Old Town is its monumental size, the scale of its fortress and the variety of culturally significant heritage. This variety is unmatched by any other Montenegrin town.
Cultural and Historical Monuments
The rich cultural and historical heritage of Bar belongs to different epochs and civilizations. It would be very difficult to list all the remarkable monuments in Bar, so we will mention only some of them.
One of the oldest monuments in this area and the oldest Christian religious building in Montenegro is the Bar Triconch Church dating back to the 6th century, whose remnants are located in the centre of the town. This is where the “Chronicle of the Priest of Duklja” (“Ljetopis popa Dukljanina”) was created in the second half of the 12th century. It is the region’s most important medieval work of literature and history. Just a few kilometres away from the town centre, on Ratac peninsula, situated between Bar and Sutomore, there are the remnants of Our Lady of Ratac (Bogorodica Ratačka) monastery complex which belonged to the Benedictine order, and it is presumed to have been established in the 9th century. Near the small seaside town of Sutomore, there is the partially preserved fortress of Nehaj, used by both Venetians and Ottoman Turks. As a Venetian fortified town, Nehaj was first documented in the 16th century as the Fortezza dei Spizi. The Bar municipality also contains beautiful churches and monasteries erected during the time of the Balšić family (14th -15th century) on the islands of Lake Skadar: Beška, Moračnik, Starčevo, etc.
Bar is one of the few towns which can boast several churches representing a rare religious and social phenomenon. Namely, these churches were used by both Christian confessions existing in the region – Orthodox and Catholic.
Of all the cultural and historical monuments in Bar, the 19th-century King Nikola’s palace is the one that attracts the most attention. Built right beside the sea, it houses the County Museum which contains all the most significant archaeological finds from this region. Within this residential complex, beside the palace, there are two watchtowers called “gvardije”, a court chapel called the “small palace” and an orangerie. These facilities, surrounded by a beautiful park where very rare tree species and exotic plants were planted back in the time of King Nikola, create a unique historical and environmental ambience.
The Old Olive of Mirovica is a trademark natural feature of Bar. It is believed to be more than 2000 years old and it is one of the oldest olive trees in the world. Because of its natural, morphological, environmental, aesthetic and historical significance, this exceptional natural monument was put under State protection in 1957. Numerous legends and traditions are associated with the Old Olive of Mirovica. One of them has it that at one time families that had a dispute would come here to make peace under this olive tree. Thus it earned its name - Mirovica (the root of the name is “mir”, meaning peace).
History
The archeological excavations from older Neolithic confirm that there were people in Bar even in prehistory. The material remainders from Illyrian times can be found everywhere in Bar's municipality. It is assumed that Bar was mentioned as the reconstructed Roman castle Antipargal in the 6th century and the name Antibarium was quoted for the first time in the 10th century.
Bar (Antivari) in 1863.
Although it is not known exactly when the town fell into the hands of the rulers of Doclea for the first time, because the Slavic influence predominated for a long time before the event, it probably took place already in the 9th century. Many rulers of Doclea seem to have stayed in Bar - for instance, Mihailo, the first king of Doclea whose royal title was confirmed in Bar, as well as Bodin, who set up the archdiocese of Bar. After the fall of Doclea the seat of the archdiocese was moved to Bar. In that period Doclea was leading fierce fights against its neighbours - the Byzantine Empire and Samuil's "The West Bulgarian State" - and the most famous ruler of Doclea, prince Vladimir had its seat in Krajina, near Bar. In order to free Doclea from Byzantine pressure, the son of Vojislav, prince Mihailo, asked for and got the royal crown from Rome in 1077 and that date for historians marks the official beginning of the separation of Doclea from the Byzantine power. Later on, following an appeal from Mihailo’s son Bodin, in 1089, the Pope enthroned Bar’s archdiocese.
The Byzantine Empire ruled again in Bar from 1166 till 1183 when Stefan Nemanja made a breakthrough which demolished towns on the Adriatic coast, including “the famous town Bar”, and joined Zeta to his state – Raška.
From 1443 to 1571 this region was under the rule of Venice, and Bar (called Antivari in the venetian language, spoken there until the eighteenth century) was part of the Albania Veneta. During the Middle Ages, Bar was the centre of the South Adriatic coast, a city–state which had a coat of arms, flag, statute and minted its own coins. The Ottomans captured Bar in 1571 and it remained in their hands until 1878. During this period it still had an archbishop. One of the more famous men to hold this office was Andrija Zmajević.
The Italian scientist and one of the pioneers in wireless telegraphy, Guglielmo Marconi, made a radio connection between Bar and Bari on August 30, 1904, and in 1908 the first railroad in this part of the Balkans was put into operation in 1913.
On July 13, 1941, in Bar’s municipality the uprising against the occupying power began and the first shots were fired in districts of Bar and Cetinje.
Population
Bar is the administrative centre of Bar municipality, which includes the town of Sutomore and many more small towns along the coast. The 2003 census put the population of Bar Municipality at 40,037. The city of Bar itself had 13,719 inhabitants.
Population of Bar (city):
1981 - 6,742
1991 - 10,971
2003 - 13,719
Population of Bar (municipality):
1948 - 21,487
1953 - 23,009
1961 - 24,587
1971 - 27,580
1981 - 32,535
1991 - 37,321
2003 - 40,037
Ethnicity in 2003
Ethnicity
Number
Percentage
Montenegrins
19,960
44.14%
Serbs
11,218
24.81%
Albanians
5,450
12.05%
Muslims
2,852
6.31%
Bosniaks
1,026
2.27%
Croats
268
0.59%
Roma
50
0.11%
Other
722
1.60%
not declared
1,771
3.92%
no data
1,906
4.21%
Total
45,223
100%
STAROBARSKA SAHAT KULA
AQUADUKT
OVO JE POGLED NA LONDŽU
Da li vam se svidja Bllog
Пратиоци
Архива чланака
Основни подаци о мени
- visit antivari
- Student Fakulteta za Turizam u Baru. Stalno zaposlen u Tv teuti u Ulcinju. Rodomom Baranin inace stalno nastanjen u Ulcinju sve vas pozdravljam puuno
VLADIMIR I KOSARA
A dječak Vladimir primi kraljevstvo i rastijaše ukrašen svakom mudrošću i svetošću. U to vrijeme, kad je Vladimir već bio mladić i vladao na prijestolu oca svojega, gore spomenuti bugarski car Samuilo skupivši veliku vojsku, dođe u dalmatinske krajeve, na zemlju kralja Vladimira. A kralj, koji bijaše svet čovjek i ne htjede da ma ko od njegovijeh pogine u ratu, povuče se skromno i ode sa cijelijem svojim pukom u planinu zvanu Oblik (Taraboš). Kad zatijem dođe car s vojskom i vidi da ne može svladati kralja, ostavi jedan dio svoje vojske u podnožju planine, a dio povede sa sobom i ode da osvoji Dulcinj (Ulcinj). Međutijem, po brdu Oblika bijaše otrovnijeh zmija, i koga bi one ujele, smjesta bi umro, pa su tako nanosile veliku štetu kako među ljudima tako i među životinjama. Tada kralj Vladimir diže molitvu ka Gospodu, da bi svemogući Bog oslobodio njegov narod od te pogubne smrti. Bog usliša molitvu svojega sluge, i od onog dana ne bi niko ujeden, pa i sve do danas, ako koga čovjeka ili životinju ujede zmija na tom brdu, on ostane zdrav i bez ikakve povrede. Od onoga dana, kad se molio blaženi Vladimir, bile su na tom brdu zmije tako reći bez otrova sve do današnjeg dana. Uto posla car poslanike kralju Vladimiru da sa svima, koji su s njime, siđe s brda. No kralj ne pristade. Ali župan onog mjesta, nalik na izdajnika Judu, poruči caru govoreći: “Gospodaru, ako želi tvoje veličanstvo, ja ću ti predati kralja”, a car mu uzvrati: “Ako to uzmogneš učiniti, znaj, da ću te učiniti bogatijem i čestitijem”. Tada sabra kralj sve svoje i reče im ovako: “Potrebno je da vidim na sebi, premila braćo, kako se ispunjava ona evanđeoska izreka, koja veli: Dobar pastir dušu svoju polaže za ovce svoje. Bolje je, dakle, braćo, da ja imam dušu svoju za vas sve i predam dragovoljno tijelo da ga kolju i ubiju, nego da vi stradate od gladi i od mača”. Tada, pošto im je ovo i mnogo drugo govorio, oprosti se sa svima i pođe k caru. Car ga odmah progna u ohridski kraj, u mjesto zvano Prespa, đe bijaše i dvor istog cara. Potom spojivši vojsku, opsijedaše mnogo vremena Dulcinj (Ulcinj), ali ga ne mogaše nikako zauzeti. Odande se diže gnjevan i poče rušiti, paliti i pljačkati cijelu Dalmaciju, gradove pak Dekatar (Kotor) i Lauzij (Dubrovnik) zapali, pa i sela i cijelu oblast opustoši tako te se činilo da je zemlja bez stanovnika. Ovako pustošeći, pređe car primorske kao i zagorske oblasti sve do Jadra (Zadra); potom se vrati kroz Bosnu i Rašku u svoj kraj.
Međutijem, Vladimira su držali u tamnici, a on je dane i noći provodio u postu i molitvi. U viđenju pojavi mu se anđeo Gospodnji hrabreći ga i naviještajući mu što će se zbiti, kako će ga Bog osloboditi iz te tamnice i kako će kao mučenik doći u carstvo nebesko i primiti neuvjeli vijenac i nagradu vječnoga života. Ohrabren anđeoskijem viđenjem bla`žni Vladimir se tada sve većma posvećivao molitvama i postu. Ali jednog dana šćer cara Samuila imenom Kosara, podstaknuta i nadahnuta Svetim Duhom, ode k ocu i zamoli ga da može sa sluškinjama sići u tamnicu i oprati glavu i noge okovanijeh i zarobljenijeh, što joj otac odobri. I tako ona siđe i učini dobro djelo. Međutijem, opazi Vladimira i videći da je lijepog izgleda, ponizan, blag i skroman i da je pun znanja i mudrosti Gospodnje, zadrži se u razgovoru s njim. Njoj se naime učini njegov govor slađim od meda i saća. Zavoli ga dakle ne iz strasti, već zato što je žalila njegovu mladost i ljepotu, i jer bijaše čula da je on kralj i da je podrijeklom iz kraljevske loze; pozdravivši se s njime, ode. Nakon toga htjede da ga oslobodi ropstva pa pristupi caru i bačivši se pred njegove noge, tako govoraše: “Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati, kako je to običaj. Sada pak, ako je po volji tvojem veličanstvu, ili ćeš mi dati za muža kralja Vladimira, kojega držiš u okovima, ili znaj da sam spremna radije umrijeti, nego li uzeti kojega drugog čovjeka”. Čuvši to car se obradova, jer je veoma volio svoju šćer i jer je znao da je Vladimir kraljevskog roda, pa pristane da se njena molba ispuni; i odmah pošalje po Vladimira i naredi da ga okupana i obučena u kraljevsko ruho privedu k njemu i blagonaklono ga gledajući i ljubeći pred velikašima svoje države, dade mu svoju šćer za ženu. Pošto je bilo obavljeno vjenčanje njegove šćeri na kraljevski način, postavi car Vladimira za kralja i dade mu zemlju i kraljevstvo njegovijeh otaca i cijelu dračku zemlju. Zatim poruči car Dragimiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i primi svoju zemlju, što se i zbude. I tako je kralj Vladimir živio sa svojom ženom Kosarom u punoj svetosti i čistoti, ljubeći Boga i služeći mu noću i danju; upravljaše povjerenijem mu narodom u strahu Božjem i po pravdi. Poslije malo vremena umrije car Samuilo, a njegov sin Radomir primi carstvo. On bijaše po prirodi snažan i zametaše mnoge ratove sa Grcima za vrijeme grčkog cara Vasilija, te zauzme svu zemlju do Konstantinopolja (Carigrada). Ali car Vasilije, bojeći se da možda ne izgubi carstvo, pošalje tajno poslanike k Vladislavu, Radomirovu sestriću, poručujući: “Što ne osvetiš krv oca tvojega? Uzmi od mene zlata i srebra koliko ti se hoće, i budi s nama u miru, pa primi kraljevstvo Samuilovo, koji ubi oca tvojega i brata svojega. Pa ako nadvladaš, ubij njegova sina Radomira, koji sada vlada”. Kad to ču Vladislav, pristade, pa jednoga dana, dok je bio Radomir u lovu, i on sam jahao s njim, udari ga i ubije. I tako umre Radomir, a na njegovom mjestu vladaše Vladislav, koji ga je ubio. Primivši carstvo, pošalje kralju Vladimiru izaslanike, da bi došao k njemu. Kad to ču Kosara kraljica, zadržavala ga je govoreći: “Moj gospodaru, nemoj ići, da ti se – ne bilo tako! – ne desi kao mojem bratu, već pušti mene da idem i da vidim i da čujem, kako se kralj drži. Ako želi da me pogubi, neka pogubi, samo da ti ne pogineš.” Kraljica dakle pođe s pristankom svojega muža do svojega sestrića; on ju je dočekao sjajno, ali prijevarno. Poslije ovoga pošalje po drugi put kralju izaslanike, dajući im zlatni krst i zadavši mu vjeru govoreći: “Zašto se premišljaš da dođeš? Evo, žena je tvoja kod mene, i ništa joj se zlo nije dogodilo, već se ja i moji s njom s dostojanstvom ophodimo. Primi vjeru krsta i dođi da te vidim, pa da se potom lijepo i s poklonima vratiš sa svojom ženom u svoje mjesto”. Njemu odgovori kralj: “Znamo, da Gospod naš Isus Hrist, koji je trpio za nas, nije bio raspet na zlatnom ili srebrnom, već na drvenom krstu; ako je dakle tvoja vjera iskrena i tvoje riječi istinite, pošalji mi po duhovnijem ljudima drveni krst, pa ću vjerom i snagom Gospoda našega Isusa Hrista doći uzdajući se u životvorni krst i dragocjeno drvo”. Tada on pozove dva biskupa i jednog pustinjaka, zlobno izigravajući pred njima svoju iskrenost, dade im drveni krst i posla ih kralju. Ovi dođoše i pozdraviše kralja pa mu daju vjeru i krst. Kralj primi krst, duboko se pokloni do zemlje, cjeluje ga i stavi u svoja njedra; i uzevši sa sobom nekoliko ljudi, ode k caru.
Međutijem, car bijaše naredio da mu uz put stave zasjede, da kad on prođe, nasrnu sa suprotne strane i da ga ubiju. Ali svemogući Bog, koji je svoga slugu štitio od njegova đetinjstva, nije htio da zadrijema nad ljudskijem djelima. Poslao je naime svoje anđele, koji će ga čuvati. I kad je prolazio krajem, đe su bile zasjede, opaze razbojnici da kralja prate vojnici, koji imaju neka krila, a u ruci nose pobjedničke znakove; kad su spoznali, da su to anđeli Boži, prestraše se i pobjegnu svaki u svoj kraj. Kralj pak dođe do carskog dvora, u mjestu koje se zove Prespa, i čim uđe, poče da se po svom običaju moli nebeskom Bogu. Kad je car doznao da je došao kralj, obuze ga velika srdžba. On je naime u svom srcu pretpostavljao da će na putu biti ubijen, prije no što dođe do njega, da se ne bi činilo da je on saučesnik u njegovoj pogibiji, ili da je odobrava, jer se bio zakleo i jer je u ruke biskupa i pustinjaka bio dao krst; zbog toga mu bijaše i postavio zasjedu na putu. No kad je već vidio da je njegovo pogano djelo razgolićeno, dok je sjedio za ručkom, pošalje krvnike da mu odrube glavu. Dok se kralj molio, vojnici su ga opkolili. Kad je pak kralj to primijetio, pozove biskupe i pustinjaka, koji su onđe bili, i reče: “Što je, gospodo moja? Što uradiste? Zašto ste me tako prevarili? Zašto umirem bez krivice, vjerujući vašijem riječima i zakletvama?” A oni se od stida ne usudiše da mu pogledaju u obraz. Tada se kralj pomoli i ispovijedi, primi tijelo i krv Gospodnju, pa držeći u ruci onaj krst, što ga bijaše dobio od cara, reče: “Molite se za mene, gospodo moja, i ovi časni krst neka bude zajedno s vama svjedok na dan Gospodnji, jer umirem nevin”. Zatijem poljubi krst, oprosti se u miru s biskupima i, dok su svi plakali, izađe iz crkve, a vojnici ga odmah pred crkvenijem vratima ubiju; odrubljena bi mu glava 22. maja. Biskupi pak uzmu njegovo tijelo u istu crkvu i uz himne i slavospjeve sahrane. Da bi Gospod objavio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi su ljudi, mučeni raznijem bolestima, ozdravili, kad su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba. Noću su pak svi onđe viđeli božansko svijetlo i činilo se da gori mnoštvo svijeća. Žena pak blaženog Vladimira gorko plakaše mnogo dana, više no {to se može iskazati. Videći pak car čudesna djela, što ih Bog tamo izvede, pokaja se, veoma se uplaši i odobri svojoj sestrični da uzme njegovo tijelo i dostojno ga sahrani đegod hoće; ona najzad uze tijelo njegovo i odnese u mjesto zvano Krajina, đe je bio njegov dvor, i pohrani ga u crkvi svete Marije. Tijelo njegovo leži čitavo i miriše kao da je sahranjeno s mnogo mirisnijeh pomasti, a u ruci drži oni krst, što ga je bio primio od cara. U istoj crkvi skuplja se svake godine na njegov praznik mnoštvo naroda, a po njegovijem zaslugama i posredovanjem čine se onđe sve do današnjeg dana mnoge milosti onijema koji se mole čista srca. Žena pak blaženog Vladimira Kosara postade kaluđerica, življaše pobožnijem i svetijem životom te u istoj crkvi završi život i onđe bi sahranjena do nogu svoga muža.
U to pak vrijeme, kad se tijelo blaženog Vladimira prenosilo iz Prespe u Krajinu, car Vladislav skupi vojsku i dođe da zaposjedne zemlju blaženog Vladimira i grad Drač, kako mu je bio obećao car Vasilije zbog ubistva, koje je bio izvršio. Dok je tako pred Dračom jednog dana večerao i gostio se, pojavi mu se iznenada naoružan vojnik u liku svetoga Vladimira. Prestrašen poče vikati iz svega glasa: “Potrčite, vojnici moji, potrčite i branite me, jer me Vladimir hoće ubiti”. I to rekavši ustade sa svoga sedišta da bježi. No odmah ga anđeo udari, i on se stropošta na zemlju i tijelom i dušom umre. Tada kneževi i njegovi vojnici i vas narod, poraženi od velikog straha i bojazni, pošto raspale vatru po logoru, pobjegoše svi iste noći u svoje krajeve. I tako se zbi da najodvratniji ubica, koji bijaše za ručkom sjedeći naredio da se Vladimiru odrubi glava i učinio ga mučenikom, sam bi za vrijeme večere ubijen, da postane anđeo sotone.
Ko želi znati kolike je i kakve moći i čudesa udostojao se Gospod učiniti po blaženom Vladimiru, sluzi svojem, neka pročita knjigu o njegovijem djelima, đe su njegova djela redom opisana, pa će saznati, da je ovi sveti čovjek bio zaista jedan duh sa Gospodom i Bog bijaše s njime, kojem čast itd.
A dječak Vladimir primi kraljevstvo i rastijaše ukrašen svakom mudrošću i svetošću. U to vrijeme, kad je Vladimir već bio mladić i vladao na prijestolu oca svojega, gore spomenuti bugarski car Samuilo skupivši veliku vojsku, dođe u dalmatinske krajeve, na zemlju kralja Vladimira. A kralj, koji bijaše svet čovjek i ne htjede da ma ko od njegovijeh pogine u ratu, povuče se skromno i ode sa cijelijem svojim pukom u planinu zvanu Oblik (Taraboš). Kad zatijem dođe car s vojskom i vidi da ne može svladati kralja, ostavi jedan dio svoje vojske u podnožju planine, a dio povede sa sobom i ode da osvoji Dulcinj (Ulcinj). Međutijem, po brdu Oblika bijaše otrovnijeh zmija, i koga bi one ujele, smjesta bi umro, pa su tako nanosile veliku štetu kako među ljudima tako i među životinjama. Tada kralj Vladimir diže molitvu ka Gospodu, da bi svemogući Bog oslobodio njegov narod od te pogubne smrti. Bog usliša molitvu svojega sluge, i od onog dana ne bi niko ujeden, pa i sve do danas, ako koga čovjeka ili životinju ujede zmija na tom brdu, on ostane zdrav i bez ikakve povrede. Od onoga dana, kad se molio blaženi Vladimir, bile su na tom brdu zmije tako reći bez otrova sve do današnjeg dana. Uto posla car poslanike kralju Vladimiru da sa svima, koji su s njime, siđe s brda. No kralj ne pristade. Ali župan onog mjesta, nalik na izdajnika Judu, poruči caru govoreći: “Gospodaru, ako želi tvoje veličanstvo, ja ću ti predati kralja”, a car mu uzvrati: “Ako to uzmogneš učiniti, znaj, da ću te učiniti bogatijem i čestitijem”. Tada sabra kralj sve svoje i reče im ovako: “Potrebno je da vidim na sebi, premila braćo, kako se ispunjava ona evanđeoska izreka, koja veli: Dobar pastir dušu svoju polaže za ovce svoje. Bolje je, dakle, braćo, da ja imam dušu svoju za vas sve i predam dragovoljno tijelo da ga kolju i ubiju, nego da vi stradate od gladi i od mača”. Tada, pošto im je ovo i mnogo drugo govorio, oprosti se sa svima i pođe k caru. Car ga odmah progna u ohridski kraj, u mjesto zvano Prespa, đe bijaše i dvor istog cara. Potom spojivši vojsku, opsijedaše mnogo vremena Dulcinj (Ulcinj), ali ga ne mogaše nikako zauzeti. Odande se diže gnjevan i poče rušiti, paliti i pljačkati cijelu Dalmaciju, gradove pak Dekatar (Kotor) i Lauzij (Dubrovnik) zapali, pa i sela i cijelu oblast opustoši tako te se činilo da je zemlja bez stanovnika. Ovako pustošeći, pređe car primorske kao i zagorske oblasti sve do Jadra (Zadra); potom se vrati kroz Bosnu i Rašku u svoj kraj.
Međutijem, Vladimira su držali u tamnici, a on je dane i noći provodio u postu i molitvi. U viđenju pojavi mu se anđeo Gospodnji hrabreći ga i naviještajući mu što će se zbiti, kako će ga Bog osloboditi iz te tamnice i kako će kao mučenik doći u carstvo nebesko i primiti neuvjeli vijenac i nagradu vječnoga života. Ohrabren anđeoskijem viđenjem bla`žni Vladimir se tada sve većma posvećivao molitvama i postu. Ali jednog dana šćer cara Samuila imenom Kosara, podstaknuta i nadahnuta Svetim Duhom, ode k ocu i zamoli ga da može sa sluškinjama sići u tamnicu i oprati glavu i noge okovanijeh i zarobljenijeh, što joj otac odobri. I tako ona siđe i učini dobro djelo. Međutijem, opazi Vladimira i videći da je lijepog izgleda, ponizan, blag i skroman i da je pun znanja i mudrosti Gospodnje, zadrži se u razgovoru s njim. Njoj se naime učini njegov govor slađim od meda i saća. Zavoli ga dakle ne iz strasti, već zato što je žalila njegovu mladost i ljepotu, i jer bijaše čula da je on kralj i da je podrijeklom iz kraljevske loze; pozdravivši se s njime, ode. Nakon toga htjede da ga oslobodi ropstva pa pristupi caru i bačivši se pred njegove noge, tako govoraše: “Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati, kako je to običaj. Sada pak, ako je po volji tvojem veličanstvu, ili ćeš mi dati za muža kralja Vladimira, kojega držiš u okovima, ili znaj da sam spremna radije umrijeti, nego li uzeti kojega drugog čovjeka”. Čuvši to car se obradova, jer je veoma volio svoju šćer i jer je znao da je Vladimir kraljevskog roda, pa pristane da se njena molba ispuni; i odmah pošalje po Vladimira i naredi da ga okupana i obučena u kraljevsko ruho privedu k njemu i blagonaklono ga gledajući i ljubeći pred velikašima svoje države, dade mu svoju šćer za ženu. Pošto je bilo obavljeno vjenčanje njegove šćeri na kraljevski način, postavi car Vladimira za kralja i dade mu zemlju i kraljevstvo njegovijeh otaca i cijelu dračku zemlju. Zatim poruči car Dragimiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i primi svoju zemlju, što se i zbude. I tako je kralj Vladimir živio sa svojom ženom Kosarom u punoj svetosti i čistoti, ljubeći Boga i služeći mu noću i danju; upravljaše povjerenijem mu narodom u strahu Božjem i po pravdi. Poslije malo vremena umrije car Samuilo, a njegov sin Radomir primi carstvo. On bijaše po prirodi snažan i zametaše mnoge ratove sa Grcima za vrijeme grčkog cara Vasilija, te zauzme svu zemlju do Konstantinopolja (Carigrada). Ali car Vasilije, bojeći se da možda ne izgubi carstvo, pošalje tajno poslanike k Vladislavu, Radomirovu sestriću, poručujući: “Što ne osvetiš krv oca tvojega? Uzmi od mene zlata i srebra koliko ti se hoće, i budi s nama u miru, pa primi kraljevstvo Samuilovo, koji ubi oca tvojega i brata svojega. Pa ako nadvladaš, ubij njegova sina Radomira, koji sada vlada”. Kad to ču Vladislav, pristade, pa jednoga dana, dok je bio Radomir u lovu, i on sam jahao s njim, udari ga i ubije. I tako umre Radomir, a na njegovom mjestu vladaše Vladislav, koji ga je ubio. Primivši carstvo, pošalje kralju Vladimiru izaslanike, da bi došao k njemu. Kad to ču Kosara kraljica, zadržavala ga je govoreći: “Moj gospodaru, nemoj ići, da ti se – ne bilo tako! – ne desi kao mojem bratu, već pušti mene da idem i da vidim i da čujem, kako se kralj drži. Ako želi da me pogubi, neka pogubi, samo da ti ne pogineš.” Kraljica dakle pođe s pristankom svojega muža do svojega sestrića; on ju je dočekao sjajno, ali prijevarno. Poslije ovoga pošalje po drugi put kralju izaslanike, dajući im zlatni krst i zadavši mu vjeru govoreći: “Zašto se premišljaš da dođeš? Evo, žena je tvoja kod mene, i ništa joj se zlo nije dogodilo, već se ja i moji s njom s dostojanstvom ophodimo. Primi vjeru krsta i dođi da te vidim, pa da se potom lijepo i s poklonima vratiš sa svojom ženom u svoje mjesto”. Njemu odgovori kralj: “Znamo, da Gospod naš Isus Hrist, koji je trpio za nas, nije bio raspet na zlatnom ili srebrnom, već na drvenom krstu; ako je dakle tvoja vjera iskrena i tvoje riječi istinite, pošalji mi po duhovnijem ljudima drveni krst, pa ću vjerom i snagom Gospoda našega Isusa Hrista doći uzdajući se u životvorni krst i dragocjeno drvo”. Tada on pozove dva biskupa i jednog pustinjaka, zlobno izigravajući pred njima svoju iskrenost, dade im drveni krst i posla ih kralju. Ovi dođoše i pozdraviše kralja pa mu daju vjeru i krst. Kralj primi krst, duboko se pokloni do zemlje, cjeluje ga i stavi u svoja njedra; i uzevši sa sobom nekoliko ljudi, ode k caru.
Međutijem, car bijaše naredio da mu uz put stave zasjede, da kad on prođe, nasrnu sa suprotne strane i da ga ubiju. Ali svemogući Bog, koji je svoga slugu štitio od njegova đetinjstva, nije htio da zadrijema nad ljudskijem djelima. Poslao je naime svoje anđele, koji će ga čuvati. I kad je prolazio krajem, đe su bile zasjede, opaze razbojnici da kralja prate vojnici, koji imaju neka krila, a u ruci nose pobjedničke znakove; kad su spoznali, da su to anđeli Boži, prestraše se i pobjegnu svaki u svoj kraj. Kralj pak dođe do carskog dvora, u mjestu koje se zove Prespa, i čim uđe, poče da se po svom običaju moli nebeskom Bogu. Kad je car doznao da je došao kralj, obuze ga velika srdžba. On je naime u svom srcu pretpostavljao da će na putu biti ubijen, prije no što dođe do njega, da se ne bi činilo da je on saučesnik u njegovoj pogibiji, ili da je odobrava, jer se bio zakleo i jer je u ruke biskupa i pustinjaka bio dao krst; zbog toga mu bijaše i postavio zasjedu na putu. No kad je već vidio da je njegovo pogano djelo razgolićeno, dok je sjedio za ručkom, pošalje krvnike da mu odrube glavu. Dok se kralj molio, vojnici su ga opkolili. Kad je pak kralj to primijetio, pozove biskupe i pustinjaka, koji su onđe bili, i reče: “Što je, gospodo moja? Što uradiste? Zašto ste me tako prevarili? Zašto umirem bez krivice, vjerujući vašijem riječima i zakletvama?” A oni se od stida ne usudiše da mu pogledaju u obraz. Tada se kralj pomoli i ispovijedi, primi tijelo i krv Gospodnju, pa držeći u ruci onaj krst, što ga bijaše dobio od cara, reče: “Molite se za mene, gospodo moja, i ovi časni krst neka bude zajedno s vama svjedok na dan Gospodnji, jer umirem nevin”. Zatijem poljubi krst, oprosti se u miru s biskupima i, dok su svi plakali, izađe iz crkve, a vojnici ga odmah pred crkvenijem vratima ubiju; odrubljena bi mu glava 22. maja. Biskupi pak uzmu njegovo tijelo u istu crkvu i uz himne i slavospjeve sahrane. Da bi Gospod objavio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi su ljudi, mučeni raznijem bolestima, ozdravili, kad su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba. Noću su pak svi onđe viđeli božansko svijetlo i činilo se da gori mnoštvo svijeća. Žena pak blaženog Vladimira gorko plakaše mnogo dana, više no {to se može iskazati. Videći pak car čudesna djela, što ih Bog tamo izvede, pokaja se, veoma se uplaši i odobri svojoj sestrični da uzme njegovo tijelo i dostojno ga sahrani đegod hoće; ona najzad uze tijelo njegovo i odnese u mjesto zvano Krajina, đe je bio njegov dvor, i pohrani ga u crkvi svete Marije. Tijelo njegovo leži čitavo i miriše kao da je sahranjeno s mnogo mirisnijeh pomasti, a u ruci drži oni krst, što ga je bio primio od cara. U istoj crkvi skuplja se svake godine na njegov praznik mnoštvo naroda, a po njegovijem zaslugama i posredovanjem čine se onđe sve do današnjeg dana mnoge milosti onijema koji se mole čista srca. Žena pak blaženog Vladimira Kosara postade kaluđerica, življaše pobožnijem i svetijem životom te u istoj crkvi završi život i onđe bi sahranjena do nogu svoga muža.
U to pak vrijeme, kad se tijelo blaženog Vladimira prenosilo iz Prespe u Krajinu, car Vladislav skupi vojsku i dođe da zaposjedne zemlju blaženog Vladimira i grad Drač, kako mu je bio obećao car Vasilije zbog ubistva, koje je bio izvršio. Dok je tako pred Dračom jednog dana večerao i gostio se, pojavi mu se iznenada naoružan vojnik u liku svetoga Vladimira. Prestrašen poče vikati iz svega glasa: “Potrčite, vojnici moji, potrčite i branite me, jer me Vladimir hoće ubiti”. I to rekavši ustade sa svoga sedišta da bježi. No odmah ga anđeo udari, i on se stropošta na zemlju i tijelom i dušom umre. Tada kneževi i njegovi vojnici i vas narod, poraženi od velikog straha i bojazni, pošto raspale vatru po logoru, pobjegoše svi iste noći u svoje krajeve. I tako se zbi da najodvratniji ubica, koji bijaše za ručkom sjedeći naredio da se Vladimiru odrubi glava i učinio ga mučenikom, sam bi za vrijeme večere ubijen, da postane anđeo sotone.
Ko želi znati kolike je i kakve moći i čudesa udostojao se Gospod učiniti po blaženom Vladimiru, sluzi svojem, neka pročita knjigu o njegovijem djelima, đe su njegova djela redom opisana, pa će saznati, da je ovi sveti čovjek bio zaista jedan duh sa Gospodom i Bog bijaše s njime, kojem čast itd.
Нема коментара:
Постави коментар